Zaboravljeni intervju Emira Kusturice: Alija mi je bio veoma naklonjen

Tekst je objavljen 9. januara 2007. godine i prenosimo neke njegove najzanimljivije dijelove.

Filmski režiser Emir Kusturica u intervjuu za beogradski NIN pod naslovom Demontaža tradicionalne Srbije govorio je o Sarajevu, svom krštenju, Miloševiću, Aliji Izetbegoviću… Zbog njegovog embarga na intervjue za medije iz Federacije BiH, prenosimo dio intervjua iz NIN-a.

Koja je vaša tržišna vrijednost?

– Moja tržišna vrijednost u predprodaji je negdje oko sedam, osam milona eura. Kad nemam nikakvog glumca. Kad bih snimao na engleskom ili francuskom i kad bih se vezao za neka svjetska glumačka imena, to bi moglo da bude mnogo više, ali to mene ne zanima. Više volim svog naturščika koji kaže – šefe sve ću da radim za pare, samo da me ne je.e vepar i da ne je..m vepra. Da ostanem u toj sferi pretrage ko je taj čovjek, kako on misli, kako se osjeća, kako reaguje, šta radi, nego da budem vezan po nekoj ekonomskoj inerciji.

Vidite li problem što naša prozapadna elita vrlo često i ne prihvata suštinu zapadnih vrednosti?

– Logički gledano mi ovde trpimo mlade ljude koji nas ubjeđuju kako njihovi zločinci valjaju, a ovi naši ne valjaju. Ajde, makar da sve te zločine oilježimo istom mjerom. Ne mislim da krenem unazad pa da Napoleona, Tutankamona proglasimo ratnim zločincima, a kako je krenulo crno im se piše. Međutim, šta ćemo onda sa velikom i uistinu značajnom zapadnom civilizacijim. Ona je objektivno svoj prosvjetiteljski put izvela kroz masovna ubistva ogromne pokolje proizvodeći humane katastrofe. Ni jedan značajni tehnološki proizvod nije da nema iza sebe vojnu i ratnu osnovu.

Kako se osjećate kao stalna adresa kojom se dio nevladinih organizacija i medija bavi?

– Uživam u tome…

… Ne smetaju vam ta prozivanja?

– Kao što je starozavjetni junak Avram patentirao individualnu autonomiju u trenutku kada se molio Bogu Mjesecu i kada je odlučio da sa više bogova pređe na jednog tako sam i ja individualnu autonomiju i nezavisnost svatio kao intelektualni cilj. Kad kažete mladići i djevojke iz nevladinih organizacija mislite na one koji su jako hrabri a to i nije teško kada znamo da iza njih stoji najmoćnija pentagonska batina. Nezavisan sam ja a oni su ovisnici. Od koga su oni nezavisni, od svoje nacije, crkve, od identiteta. Malo mi je muka od tih mjerača našeg nacionalizma, patriotizma koji vam s ponosom pričaju da idu na “spešel hiringe” u Pentagonu, pa vam posle govore o nezavisnosti. Ja imam jednu jedinu temeljnu ideju u svom životu a ona se zasniva na tom očuvanju identiteta, prije svega kulturnog, koji uopšte ne ugrožava druge i zato mi je nepodnošljiva i opasna ta njihova ideja predstavnika nevladinih organizacija koja govori o superiornosti Amerikanaca.

Ali ovo što vi radite ovde može da djeluje kao neka vrsta bjekstva od civilizacije ili realnosti. Taj proces globalizacije djeluje kao neka grudva koja se polako kotrlja prema nama i koju ne možemo izbeći. Šta ćete vi biti kada se to dokotrlja i do nas?

– Mečavnik nije nikakav bijeg od civilizacije, nego moja potreba da zaštitim ono u šta vjerujem. Protiv globalizacije nema individualne borbe. To je stvarno neizbiježan proces, ali ako uspijemo da odbranimo identitet onda ćemo uspjeti da očuvamo sami sebe. Kulturni identitet i njegovo očuvanje čak i ako bi morao da se formatira kao kulturni Hilandar.

Nije politički korektno – ali javnost se dugo bavi vašim krštenjem, prelaskom u pravoslavlje…

– Da bi prešao s jedne religije u drugu morao bih da pripadam ovoj prvoj, a kako sam ja prethodno bio čojvek bez religijskog predznaka nema govora o bilo kakvoj religijskoj konverziji. Na praškoj Akademiji lijepih umetnosti dve godine sam izučavao Stari zavjet i to Pismo mi je bilo bliže nego što je Kur'an bio bliži bilo kojoj od mojih nena. Prvo, mislim da je tu presudno što sam Stari zavjet čitao na srpskom jeziku, a moji preci su morali da čitaju na arapskom i najčešće nisu znali šta izgovaraju. Dakle, nije bilo riječi o prelasku sa islama u pravoslavlje, posebno ne na način na koju su sarajevski “Dani” krivotvorili moj intervju “Njujork tajmsu” povodom filma “Život je čudo”. Oni su napisali lažni naslov tog intervjua “Od sekularnog muslimana do pravoslavnog fanatika”. Niti sam ja pravoslavni fanatik niti je iko mogao da bude sekularni musliman. Musliman ne može biti sekularan. Mislim da su mladići i djevojke iz tjednika “Dani” onako usput nazvali sekularnim islamom one koji su nosili arapska ili muslimanska imena i pripadali sarajevskoj kvazikulturi. Ovim uopšte ne negiram kako je u oba krila moje porodice i s majče i očeve strane bilo one divote kojom odišu mnoge muslimanske porodice gdje veje blagost, gdje domaćini kada im uđeš u kuću skaču na noge. Gdje vlada gotovo umjetnička melanhonlija.

Koji su motivi za krštenje…

– Došao sam do pedesete godine života i sada već svako pitanje vezano za život uključuje i razmišljanje o smrti. Kada odem želim da mojim potomcima ostavim jasnu predstavu o identitetu i da ne završim kao onaj Andrićev junak iz Travničke hronike koji je podviknuo na neke Turke kada su htjeli da linčuju nekog čovjeka. On je rekao: Ne dirajte čovjeka a ovi skloni linču su ga upitali ko si ti, a on im je odgovorio ja sam veći musliman od svih vas. To je bio neki doktor Latin iz Rima koji je liječio konzule u Travniku. Htio je da spasi od sigurne smrti ovog što su ga vodili na linč. Kad je umro sahranili su ga na muslimanskom groblju. Pitali su neki ljudi posle kako katolika sahraniste na muslimanskom groblju, a oni odgovorili pa sam je rekao da je musliman.

Time ste odlučili da srušite most sa Sarajevom…

– Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika. Četnici su im izgovor za sve. A našu kuću u Visokom, koju je sagradila mješovita hrvatsko-slovenačka porodica su srušili poslije dvije i po godine. Zamisli ljude koji ti ruše kuću, otmu stan i kažu ti da im nedostaješ.

Da li vam smeta što se u našim medijima često prešutkuje vaš uspjeh i ugled na Zapadu, a na sva zvona objavljuju nepostojeće uspjehe nekih drugih umetnika?

– Kada je obilježavano 50 godina Kanskog festivala, Studio B ili B 92, jedva su me pomenuli što me je pogodilo u jednom trenutku, a onda sam se sjetio da je to, u stvari, zbog tih stalnih asocijacija na Miloševića. Jedino kad me vide sa Selmom Hajek, Monikom Belući… kada im krene voda na usta onda shvate zašto žaba kada gleda u konja i ona bi da se potkiva.

Pomenuli ste Miloševića. Kako bi danas opisali njegovu ulogu u tom velikom balkanskom filmu?

– Ima tu jedna čudna, važna stvar – on je umro nekažnjen. Tako su sa njim otišla u vasionu pitanja o odgovornosti za zločine, ubistva muslimana, ratove. A on mi danas liči na osobu koja je sama stajala na dasci u uzburkanom moru i uspio da se održi osam godina, devet godina. Važno je znati da ja i dalje cijenim njegovu početnu energiju u kojoj je razvlačio loptu na sredini terena oponašajući južnokorejski model tranzicije gdje je primijenjen princip spore tranzicije i striktne kontrole države. Onda je u njegov politički život do kraja upletena njegova žena, udvostručila njegove slabosti, i tako dokrajčila njegovu političku karijeru. Danas Miloševićevim imenom brišu podove, svaka šuša u Srbiji prvo nagazi na njega, prvo ga izgazi kao ćik i onda nastavi da priča, ali ne smijemo zaboraviti njegovu borbu i ideju da se male države moraju sačuvati. A kompleksnost njegove pojave ja bih najradije potražio u titoizmu, njegovom nevjerovanju da je Rusija bila patosirana, što je dovelo do takvih rezultata čitave politike. Sjećam se da mi je Handke zamjerio što sam podržao studentski protest, ja sam mu odgovorio da shvatam kakvu ulogu Milošević ima u svjetskoj politici i značaj otpora tom mondijalističkom monstrumu, ali sam ga pozvao da dođe u Beograd da malo živi pa da vidi šta znači biti pod kamdžijom Mire Marković i Slobodana Miloševića. Inače je bio vrlo duhovit čovjek, vrlo bistar, ali kao da nije shvatao da je politika igra tajni, igra u kojoj je glupo govoriti iskreno, jer političari po vokaciji ne govore ono što misle. Zamisli kad bi političari govorili ovako kao ja. Ili bi ih ubila neka obavještajna služba, ili bi neka korporacija uzela na sebe da ih ušutka. A on je nekako suviše govorio o stvarima o kojima se ne priča otvoreno, a ćutao o stvarima o kojima je morao da govori. I imao je tu ideju da se ne pojavljuje, da pošalje druge.

Kako ste se osjećali kad ste čuli da je umro u Hagu?

– Žao mi je bilo. Meni je bilo na neki način i Tuđmana žao. U Francuskoj imaju one ginjole. On je več počeo da mi liči na one likove iz lutkarskog pozorišta, a ne na realnu pojavu. Dosta je komično izgledao, ali mi ga je bilo žao. Mene užasno zanima koje to obaveštajne službe stvaraju lidere. Kao što i danas ne znam ko u Beogradu tačno stoji iza koga. Znam za neke. Ja mislim da je opstanak Bosne i Hercegovine bio nemoguć pod rukovodstvom Alije Izetbegovića. Da je bio Fikret Abdić, ja mislim da bi Bosna opstala bez rata, on bi našao načina da ne zarati sa Srbima, da ne zarati sa Hrvatima.

Kako ste doživjeli Aliju Izetbegovića?

– Aliju sam upoznao u stanu njegovog sina. Bio je vrlo blag, veoma naklonjen meni, izuzetno učtiv, ali sam shvatio da ne može da bude moj predsjednik, jer me pitao, kad je čuo da se spremam da snimam Na Drini ćupriju, šta će ti taj, to je podvorićko kopile, ono je puno mržnje. Ja sam rekao da ne vjerujem baš da je puno mržnje. To je izgovarao u trenutku kad smo izlazili, kad smo obuvali cipele koje smo prethodno skinuli. Onda sam shvatio da ne može da bude moj predsjednik, neko ko za Andrićevo Pismo iz 1920. kaže da je puno mržnje, a upravo se tu ukazuje na to koliko mnogo mržnje ima kod nas. To je kao kad u Srbiji neko kaže – ovaj nas stvarno predstavlja kao Cigane jer snimam takve filmove. Tako da sam, kako vrijeme prolazi, sve uvjereniji da je sa Miteranom završena ideja o ozbiljnim, velikim političarima koji nisu neke lutke velikih kompanija ili tih obavještajnih nevladinih organizacija. Nekako sam uvjeren da bi De Gola, da je kojim slučajem živ, već neko proglasio za ratnog zločinca.

(Izvor: infobiro)